Nastanak Interneta
Pre nekih 30 godina američka Rand Korporacija, najistaknutiji predstavnik hladnoratovski orijentisanih korporacija, suočila se sa čudnim strateškim problemom. Kako da američke vlasti uspešno komuniciraju nakon nuklearnog rata? Postnuklearna Amerika bi imala potrebu za mrežom sa koje izdaje naređenja i kontroliše, povezana od grada do grada, od države do države, od baze do baze. No bez obzira kako bi ta mreža bila oklopljena ili zaštićena, njeni prekidači i žice bi uvek bili uništivi napadom nuklearnih bombi. Nuklearni napad bi učinio neupotrebljivom bilo koju mrežu koju bi ljudi bili u stanju da naprave. A kako bi i sama mreža bila upravljana i kontrolisana? Bilo koja centralna vlast, bilo koja centralna vrhovna mreža bila bi ocigledna i prva meta neprijateljskih raketa. Rand je dugo mozgao nad ovim problemom u dubokoj vojnoj tajnosti da bi na kraju došao do zapanjujuceg rešenja. Predlog Korporacije Rand (predstavnik Rand radne grupe Paul Boran) objavljen je 1964.god. Na prvom mestu, mreža „ ne bi imala ikakvu centralnu vlast“. štaviše, bila bi tako „stvorena da od samog početka radi u krpama“. Principi su bili jednostavni. Za samu mrežu bi se pretpostavilo da je nepouzdana u svako doba. Bila bi stvorena tako da od početka njene primene transcendentalno prolazi kroz sopstvenu nepouzdanost. Svi čvorovi u mreži bili bi međusobno jednakog statusa, svaki bi čvor imao autoritet da stvara, prenosi i prima poruke, dok bi same poruke bile podeljene u pakete i svaki paket zasebno adresiran. Svaki od tih paketa bi kretao sa odredjenog izvornog čvora, a završavao na nekom drugom određenom čvoru odredišta. Svaki paket bi putovao kroz mrežu na individualnoj osnovi. Koji je specifični put prošao taj paket bilo bi nevažno. Samo konačni rezultati su ono što je bitno. U osnovi, paket bi bio kao vrući krompir koji se prebacuje sa jednog čvora na drugi, vise ili manje u smeru njegovog odredišta sve dok ne završi na pravom mestu. Ako bi veliki deo mreže bio raznesen-uništen to jednostavno ne bi ni bilo važno, paketi bi ostali vitalni i bili preneseni preko mreže čvorovima koji su uspeli da prežive. Ovaj prilično slučajni sistem dostave može da bude neefikasan (posebno ako ga poredimo sa npr. telefonskim sistemom) ali bi bio izuzetno izdržljiv.
Tokom 60-tih ova intrigantna ideja o decentralizovanoj, neuništivoj mreži koja prenosi pakete bila je prisutna kod korporacija Rand, MIT i UCLA. Nacionalna laboratorija za fiziku u Velikoj Britaniji uspostavila je prvu test mrežu na ovim principima 1968. Nedugo zatim Pentagonova agencija za razvojne istražne projekte odlučila je da investira u jedan veći i ambiciozniji projekat u SAD. Čvorovi te mreže trebalo je da budu superkompjuteri velike brzine (ili ono što se u to vreme smatralo superkompjuterima). To su bile retke i skupe mašine kojima je zaista trebao dobar rad na mreži, a za dobrobit nacionalnih istraživačkih i razvojnih projekata.